Stari Baz - Odlazak bez ispraćaja 2000 i neke
(Unsplash/Vianney CAHEN) Nikad nisam znao da na pravi način započnem novo poglavlje života. Tako je i na kraju ovog ljeta. Cijelu me noć bila neka trema, prevrtao sam se po krevetu i jedva odspavao tri sata. Doručkovao sam tek da nešto pojedem, pa ono malo stvari što mi je ostalo strpao u ranac. Sjetih se, jednoj su mojoj drugarici neki ljudi napravili ispraćaj kada se vraćala kući istom željeznicom kojom ću ja danas krenuti u zvaničnu selidbu iz grada. Mene, pak, nema ko da prati, kad se dese promjene ljudi prosto ispare iz života. O tome sam, do sada, doznavao ili iz iskustva drugih ili pretraživajući literaturu i internet. Mislio sam, mene moji ljudi neće nikada ostaviti, naše povezanosti su nepokolebljive. Ipak, idući ka stanici shvatam da proživljavam dijametralno suprotno iskustvo. Svi su negdje pošli i niko se danima nije javljao. Istina, nisam ni ja puno zvao, fokusirao sam se na odlazak. Baš prekjuče gledam sa terase babinog stana i najednom uočim prijate...