Stari Baz - Odlazak bez ispraćaja 2000 i neke

 

(Unsplash/Vianney CAHEN)

Nikad nisam znao da na pravi način započnem novo poglavlje života. Tako je i na kraju ovog ljeta. Cijelu me noć bila neka trema, prevrtao sam se po krevetu i jedva odspavao tri sata. Doručkovao sam tek da nešto pojedem,  pa ono malo stvari što mi je ostalo strpao u ranac. Sjetih se, jednoj su mojoj drugarici neki ljudi napravili ispraćaj kada se vraćala kući istom željeznicom kojom ću ja danas krenuti u zvaničnu selidbu iz grada. Mene, pak, nema ko da prati, kad se dese promjene ljudi prosto ispare iz života. O tome sam, do sada, doznavao ili iz iskustva drugih ili pretraživajući literaturu i internet. Mislio sam, mene moji ljudi neće nikada ostaviti, naše povezanosti su nepokolebljive. Ipak, idući ka stanici shvatam da proživljavam dijametralno suprotno iskustvo. Svi su negdje pošli i niko se danima nije javljao. Istina, nisam ni ja puno zvao, fokusirao sam se na odlazak.

 Baš prekjuče gledam sa terase babinog stana i najednom uočim prijatelja koji prolazi. Računam, svratiće, javiće se, ali ništa. Samo je prošao. Pokušah da sve to razumijem, svaki čovjek ima svoj bluz. „Nisam mogao da se javljam, brate. Odlučio sam tad da sam iskuliram do polaska na faks“, rekao mi je kasnije iako ga nisam pitao o tome. „Mnogo si nervozan. Mi bukvalno biramo riječi. Shvatamo te, ali iz tebe stalno izbija negativa“, rekoše mi drugi prijatelji. „Ne valja ti društvo, bezveze visiš sa tipovima od kojih si pet puta pametniji“, žali se na mene drug iz djetinjstva. I cijelog ljeta tako, mnogo mislimo, prikupljamo naknadnu pamet.

 Odlazim bez ispraćaja, sa crnim rancem na leđima, kroz omorinu na drugi kraj grada. Brzo ću stići, i nije neki velegrad. Telefon ne daje nikakve signale, palim cigarete umjesto da šaljem SMS poruke.  „Mogao sam biti i na nekoj plaži, piti pivo u hladovini“, udaram čežnju samom sebi. Međutim, ništa od toga, bar danas ne. Na stanici kupujem kartu u jednom pravcu, sok za put i ukrštene riječi, jer ne čitam novine i uopšte ne marim za aktuelnosti, niti znam ko je predsjednik a ko premijer države. „Želim da se bavim politikom, iako postoje predrasude. Smatram da se stvari mogu promijeniti na bolje“, doznao sam želje jedne poznanice prilikom dopisivanja na fejsbuku prije par mjeseci. Rado bih razglabao, pa i preko interneta, o raznoraznim temama. Radio bih to, ali ovog sparnog septembarskog prijepodneva naprosto nema ljudi, pa vodim zamišljene dijaloge u svojoj glavi.

Na 15 minuta do polaska sa razglasa čujem da ćemo umjesto vozom putovati autobusom. Voz se valjda pokvario pa bismo previše čekali dok se kvar otkloni. Bus stiže i prije predviđenog vremena.  Šofer je nervozan, putnici pomalo zbunjeni. Srećem poznanice, pozdravismo se. Na izlasku sa područja opštine osjećam se lagodnije, prošao je emocionalni šok i kako god da bude nešto će se dešavati i u budućnosti. Ove djevojke pričaju kako će provesti ispunjeni vikend, pitam se šta ću ja raditi narednih dana. Ne znam ni kako izgleda mjesto u kojem me čeka porodica, fakultet koji sam upisao „u hodu“, nikad tamo nisam bio u životu. Idemo ka Vranjini, prolazimo Lesendro zatrpano đubretom, ispred je put u nepoznato, ka promjeni. Još jedno sat i po. Poslije određenog vremena zove otac, kaže svidjeće mi se tamo. I ja sam mirniji, možda pošaljem par SMS poruka.