Stari Baz - Zastoj
Foto: Unsplash/Lucian Alexe
One fluid gesture,
Like stepping back in time
Trapped in amber, petrified
I’m still not satisfied
(Placebo)
Previše
dinamičan život na plus 40, od gradske vreve odbija se eho koji zvuči kao
fliper. Čovjek stoji na vrućini, nosi kačket na glavi. Između dvije žurbe
žureći ulazi u dan.
AN ANALOG GUY IN A DIGITAL WORLD
- Ništa nam
globalizacija neće donijeti, ni digitalna transformacija - kaže sebi Bogdan,
mladić rođen devedesetih, visok 176 centimetara, neprilagođen u različitim
okolnostima i fazama života, od bebećih dana, preko bezbrižnih dječijih, do
momačkih i sada kao odraslih. Osjeća se Bogdan u stvari kao dijete, zarobljeno
u tijelu odraslog muškarca. I odvajkada čeka nešto što priželjkuje da se desi,
nekakav prosperitet, promjenu svijesti. „An analog guy in a digital world“,
kako se zove ona kompozicija Martina Rota.
- Ona
narandžasta boja na omotu je zapravo vrućina. Poistovjećujem se s dječakom, što
ima slušalice na ušima, kosu kao Denis Napast i zuri u plejer - nastavlja
Bogdan unutrašnji monolog.
Najteže je sa
tim mislima koje čovjek nema sa kime podijeliti. A inače je teško sa mislima,
bolje je djelati. Naš junak pruža korak, ne može više da priča sam sa sobom,
čeka ga društvo u kafiću.
Tamo sjede vatrogasac, novinar i službenica u lokalnoj samoupravi, njegovi drugari iz osnovne i srednje škole. Darko, Nenad i Marija smatraju da su avangarda. Darko ustaje i sasvim neočekivano počinje da se glupira i da pjeva „since I was born I started to decay“ unoseći se licem unaokolo, kao Maradona kad je dao gol Grčkoj na Mundijalu u Americi, 1994. godine.
VRUĆINA ZNA DA UDARI U GLAVU
Nenad i Marija ga gledaju u čudu, zabava traje i u momentu kad dolazi Bogdan sa pitanjem „Da li i Vi ponekad govorite sami sa sobom?“, što cijelom prizoru daje senzibilitet kabarea i prostora između stvarnosti i fikcije. Nastaje sveopšti smijeh, jer vrućina zna udariti ljudima u glavu, pogotovo kad se ujutru previše žuri pa se preskoči doručak. A svi se akteri ove priče žale da žure. Tačnije žalili su se stalno, pa su prestali da hitaju i shvataju život ozbiljno, a opet nešto ih pomjera, žulja, ne da mira. Negdje se stalno mora doći, i odnekud se mora poći.Mjesto gdje
sjede zapravo se zove kafana „Zastoj“, glupog naziva doista, svojevrsno
prihvatilište za ljude kojima smeta aktuelni tempo življenja. Dozvoljeno je
svašta nešto, i ludiranje, i plakanje, i pričanje gluposti. Danas je red na
Darka koji odgovara Bogdanu da strašno voli pričati sa samim sobom.
- Da, da ,da! – viče u euforiji, kroz smijeh. - Ovdje je sjajno Bogdane, moram ovako,
uništavam stres!
Nenad,
novinar, takođe se pozdravlja sa Bogdanom, kao i Marija. Umorni od sunca,
pomalo ignorišu njegovo pitanje, na koje već negdje i zaboravlja, dok uranja u
ambijent „Zastoja“. Zabavu prekida vanredna vijest, glas sa radija kaže
„Ukinuto je vrijeme“ i nastaje kolektivna paranoja i sve se pretura, predmeti,
prisutni gosti, haotično, ali bez buke,
stvarnost se pretumbava.
BUĐENJE, NOVI KRUG
Bogdan se
budi na znojavom jastuku svog doma u Makedonskom naselju u Baru. Čudi se što je
svaki dan isti, što se ponavlja. Ustaje, na brzinu staje u pantalone i kreće
vani, prema „Zastoju“. I danas je pakleno vruće, kao i prethodnih dana.
- Previše dinamičan život na plus 40, od gradske vreve odbija se eho koji zvuči kao fliper. Čovjek stoji na vrućini, nosi kačket na glavi. Između dvije žurbe žureći ulazi u dan - čuje odjek svojih misli, neke priče za koju je siguran da je već čuo.
Коментари
Постави коментар