Stari Baz- Priča o dva odlaska

Kristina Neagu  je u posljednjih deset godina za najbolju rukometašicu svijeta proglašavna čak pet puta, a baš jedna moja prijateljica jako liči na nju. Prošle jeseni, dok nas drukčija interesovanja nisu odvela na različite strane, pričao sam joj i o tom momentu sličnosti sa Rumunkom, koja je nekada živjela u našem Glavnom gradu, gdje je, igrajući na poziciji lijevog beka, sa ekipom ''Budućnosti'',  osvojila Ligu šampiona 2015. godine. To je bilo istorijsko dostignuće- druga evropska titula podgoričkog sastava, Kristinina prva. Za sada i jedina.

Sjećam se, moja prijateljica putovala je te sedmice. Plan je bio da u Bukureštu ostane tri mjeseca. Boravak je obuhvatao učenje jezika, upoznavanje sa tamošnjom kulturom, koliko sam shvatio, preko Univerziteta. A Neagu je tada, kao što je, uostalom, i sada slučaj, bila u rosteru ekipe iz prijestonice te zemlje. Biće sugrađanke, pomislio sam. Ona se, naravno, čudila tim lucidnim paralelama.

Sreli smo se na adresi Njegoševa 24,  sjeli u ''Berlin'' i nakon petnaestak minuta, maltene knjiškog, razgovora o odnosu istoka i zapada, Sioranovom poimanju balkanskog prostora, Kunderinoj emigraciji, ''Jaroblima'' i istočnoevropskom rokenrolu, priznala je da je malo strah pred taj odlazak.

''Nekako je svima frka prije nego krenu, a meni najčešće kasnije. Znam da ti voliš vožnju. Kako uspijevaš?'' , upitala me je.

''Samo ne misli ni o čemu i biće sve u redu. Prepusti se trenutku, uostalom, puno je novog pred tobom'' ,  iskreno sam odgovorio.

Popili smo po pivo i espreso, a baš prije nego što smo napustili lokal, ušao je neki čudan tip i prepustio se tridesetominutnoj govoranciji. Najzanimljiviji dio bilo je, svakako, zamišljanje ekranizacije nagrađivane knjige ''Privatna galerija'' autora Balše Brkovića. Za to vrijeme, neki momci su u uglu polemisali o boksu. Filmska scena.

Nije nosila puno stvari- samo jedan ranac i lakšu veću torbu-  te smo odlučili da pješke dođemo do stanice.

Ispratio sam je sa ubijeđenošću da će se vratiti kao potpuno drugačija osoba. Pozdravljao sam napredak, iskreno i od srca, ali bilo mi je teško zbog nekih zamišljenih nas, a eto, izuzetno drago zbog nje. Istovremeno, bio sam prilično umoran od vezivanja, polemisanja, traženja sličnosti i razlika. Nikad se ništa nije desilo, mada je bilo specifično u odnosu na neka ranija poznanstva takve dinamike. A ona su se, nažalost, uvijek završavala odaljavanjem.

Nismo previše čekali, vozač je upalio autobus, sve je bilo spremno. Mahuno sam joj i otišao, nazvao  društvo. Uputili smo se pješke ka  ''Morači'' da gledamo rukomet.