Stari Baz - Ideali početak (Heroj Ulice)

Foto: Pixabay

Mjesto u kojem sam proveo najveći dio ranog djetinjstva imalo je samo jednu ulicu. Tu smo došli iz Beograda, gdje smo rođeni moja starija sestra i ja. U maloj sredini svi smo se između sebe znali, a svakodnevnicu pamtim kao mirnu. Varoš bi doduše živnula par puta godišnje, najviše kada bi vječiti predsjednik države prošetao mjestom. Kao što je opšte poznato, kod starijih gospođa bio je čuven po svojoj ljepoti. One bi mu tako prilazile, neke su ga čak i ljubile nižući brojne komplimente na račun njegovog stasa.

Sjećam se da sam u sedmoj godini života htio da budem komunalac. Dakle, imao sam jako skromne porive što se umnogom zadržalo i danas. Onda sam, valjda inspirisan crtaćima o mornaru Popaju, čeznuo da budem moreplovac. U drugom razredu osnovne škole pogledao sam neki animirani film o kompozitorima i muzičkim instrumentima. Imali smo u stanu posebnu policu za VHS kasete, skupljao sam njih i fudbalske dresove – Kežmana iz PSV-a, Klaudija Lopeza iz Lacija, Montelu iz Rome. Strašno sam se naljutio kad je Roma izgubila od Real Madrida u grupnoj fazi Lige šampiona 2002. Da, imali smo samo dva TV kanala. Doduše, hvatali smo jedan internacionalni u boji i italijanski RAI, crno-bijeli.  Pratio sam sport i crtaće u sedam. Bio sam dobar u školi, a loš u pecanju.

Jednog popodneva pomislih da se sunce može pratiti, čak i stići i krenuh u ozbiljan poduhvat na Salcano biciklu.

- Šta to radiš? – upita me otac.

- Pokušavam da stignem sunce – odgovorih.

On je samo odmahnuo glavom i pustio me da slijedim sopstvene iluzije. Nerviralo me što sunce ne može da se stigne, što stalno bježi... Čas je odlazilo preko brda, čas poniralo u rijeku ili se gubilo iza niskih kuća.

Od tad imam probleme sa idealima, a možda i od ranije. Sanjao sam takođe kako imam drvena krila i kako se tako, u neko doba dana, izdižem iznad zelene rijeke Obod. Isto tako, u mojoj svijesti je bilo izvodljivo napraviti ogoromnu višespratnicu od blata. Sjedio bih na obali rijeke, bacao kamenčiće u vodu i zamišljao visoku kulu.

Kad smo porodično prešli da živimo u većoj sredini uhvatila me nekakva anksioznost i strepio sam svakog dana da će nastavnik baš sjutra dati nenajavljeni kontrolni. Neprilagođenost na grad podsticala je čudnu, isuviše ranu unutrašnju tjeskobu, mada su svi  bili dobri i pažljivi prema meni. Svi iz razreda su me voljeli, jedan mi drugar dade nadimak Tven, po Marku Tvenu. Strah se malo razbio kad sam se na času prirode i društva javio, dao tačan odgovor i kad me nasavnica pohvalila. Tako je počela socijalizacija.

- A kako se zove to mjesto gdje si živio i šta tamo sve ima? – pitali bi me novi prijatelji.

Bio sam im zanimljiv. Okupili bi se oko mene i tako željeli da doznaju i najmanju pojedinost iz prošlog života. Neki su čak mislili da Rijeka Crnojevića čak i nije u Crnoj Gori, nego da sam došao negdje sa strane.  U početku bih odgovarao kratko, pa potom ubrzo izražavao bojazan od eventualne pismene provjere znanja.

- Tamo je sve malo, a Rijeka je tu kod Cetinja. Brzo se dođe i u Podgoricu. A je li, imamo li sjutra kontrolni? – tako su proticali naši razgovori.

Što se tiče sportskih aktivnosti, igrali smo fudbal i između dvije vatre. Kupio sam ubrzo rukavice sa grbom Mančester Junajteda i stao među stative ekipe odjeljenja IV-2. Nisam se proslavio pa su mi roditelji kupili BMX. Ludački sam vozio kroz naselje i malo dalje. To je vidio neko iz škole i žalio se na mene. A ja želio samo da osjetim zamišljenu energiju zajednice i da tako uživam. Iznenadiše me otac i majka trilogijom "Gospodar prstenova", na polugodištu četvrtog osnovne, za odličan uspjeh... Novu 2004. godinu dočekao sam na kauču u stanu moje babe u ulici Maršala Tita u Baru. U školi sam samo dvaput kiksnuo, na kontrolnom iz prirode, a u drugom polugođu na Mostu na Žepi od Andrića, mada taj sastav nije bio za ocjenu.

Mislio sam stalno kako me u budućnosti čeka nešto veliko, da ću biti heroj i čekao sam, i čekao i načekao se, pa se to produžilo u maltene cjeloživotno iščekivanje. Valjda sam želio, kako Jasenko Houra kaže, da budem onaj heroj ulice “bar jedan dan, bar jedan sat”. Danas, kao odrasli čovjek, pomalo sam razočaran u život, najviše u duh vremena i plitkoumnost kod ljudi. A to dijete u meni je ipak ostalo živo. I dalje mi se leti drvenim krilima, grade kule od blata, juri sunce, vozi BMX... Jedino znam da su šanse da budem dobar golman neporavtno propuštene. Mada, sigurno je da nikada nisam bio za to. Kad se prisjetim djetinjstva uvijek pustim "Heroja ulice" od Prljavog Kazališta neprestano podsjećajući sebe da moram konačno skinuti diskografiju Brusa Springstina. To što stvar sa idealima nije prošla baš dobro ostavim po strani.