Stari Baz - Samoizolacija slobode

 

Ilustracija: Pixabay

“Wouldn’t you belive it, it's just my luck”, odzvanjalo bi u njegovim ušima a zvuk iz slušalica odjekivao spolja izazivajući svojevrsnu averziju kod svijeta koji za sebe drži da je previše i oduvijek u pravu. U sedmom smo skupili pare za zvučnik i tu, na ćošku, odvijali do daske rokenrol. “Vidiš, tu su sve bili maslinjaci kad sam došao. Tu sam upoznao ekipu iz naselja, a ovdje bježao od cure kojoj sam se sviđao. Bila je najljepša u razredu”, nizao je u prolazu anegdotu za anegdotom ponekad. Imali smo otvoren odnos, iako je slovio za prilično zatvorenu osobu. Bio je beskrajno šarmantan, u vječitom odustajanju iz inata. Rođen za veliku stvar, ali teški neradnik.

U tom drugom srednje kupio je diskografiju Nirvane na jednom od uličnih štandova  u Zemunu. Na CD-u su bili i albumi grupe Foo Fighters. U školu je, pak, išao bez ideje, lišen svijesti da pripada generaciji. Druga smjena, četiri godine monotonije. Ništa se značajno nije dešavalo u gradu, osim možda časova psihologije i sociologije. Filozofiju nismo imali. Paradoksalno, kao odličan đak nije nailazio na parče prostora pod nebom koje mu je prirodno pripadalo. Nadležni za njegovu sekundarnu socijalizaciju su smatrali da je nezainteresovan, te su mogućnosti pronalazili za druge. Vodile su se diskusije o tome da li je taj očudni srednjoškolac narkoman, u skladu sa činjenicom da je nepotšišan i da nosi majce metal bendova. Svjetina bi, naravno, potpirivala takve tendencije i dušebrižnički pričala u prazno kako o njegovom ponašanju treba obavijestiti roditelje. Tako je simulacija spašavanja, karakteristična za male sredine, u stvari bila izdvajanje parčeta zemlje pod nebom za mog prijatelja. Kada je trebalo da živi punim plućima, bačen je u blato.

Srećom, laži su zaustavljene i nisu postale prinudno važeća istina, iako su sve nas vodili na analize i zagledali nam se u vene, čeznući da se obistini “ono najgore”. Detalji su suvišni u obrazlaganju čemera i mizerije. To je naše društvo, uostalom - slika davljenika u okeanu tranzicije. Štancovanje senzacija i poluistina iz dosade i nekih neobjašnjivo mizernih pobuda. Vlatko je pisao pjesme, kratke uzrujane pomame, mistične poput Đurićevih slika. Proveo sam četiri godine sa njim i čudio se kad je, poslije velike mature, odlučio da se skloni i napusti čak i ona interesovanja gdje je obitavala strast od koje nije bilo čistije težnje te vrste. Smatrao je da su ga bliski prijatelji izdali zbog drugih interesa i socijalnih poena. Vidjeli smo se ponovo poslije deset godina.

Posjetio sam ga kad se preselio iz grada u grad. Takoreći, napravio iznenađenje, ali ništa nije dalo pomutiti taj sidberetovski mir. Izolacijom se branio od, kako je insistirao, poraza generacije. Sklanjao se u stranu od prljavštine ambicije. Jer bi i najmanje isturanje izazvalo sablasnu zvonjavu u glavi, na fonu “you’re in high school again”. Čudno, ali vidjelo se da stoji iza toga u šta bezuslovno vjeruje. Na zidovima su visili posteri Kurta Kobejna, Emila Siorana i Žana Bosežura. Kad sam predložio da popijemo kafu napolju, ljubazno se zahvalio. Poštujem njegovu odluku i svaka dva-tri mjeseca kročim u Vlatkovu samoizolaciju slobode.