Stari Baz - Prevazići strah od ogromnosti (Injaritu)

Ilustracija, Foto: Pixabay

Marko je još od ranih studentskih dana volio Injarituov ciklus filmova „Trilogija smrti“. „Amores perros“ je prvi put vidio kao klinac na TV-u i jedna stvar mu je posebno zapala za oko – nelinearna montaža. Baš u osnovnoj školi njegov nastavnik likovnog vaspitanja preporučio je đacima ostvarenja meksičkog reditelja, posebno govoreći o tada novom filmu „Babel“. Marko je zadužio kasetu u videoteci „Pluton“ u Makedonskom naselju u Baru, odgledao „Babel“, ali je ubrzo shvatio da je malo toga zapamtio. Prolazile su godine, blijedjela je zainteresovanost za filmove, međutim o(p)stajala je neka čudna, neizreciva čežnja da se shvati i lakoća, ali i težina koju život nosi.

Međutim, sav taj potencijal za život počeo je da se troši tokom srednje škole. Viđao bi ponekad i profesora po naselju, kako šeta između dva reda visokog žbunja ili kako sjedi u „Klubu umjetnika“. Sa drugom iz komšiluka jedne noći završio je oko ponoći u „Klubu“ i obojica su, mada nepozvani, bančili nekoliko sati sa potpuno nepoznatim svijetom a da centa nisu platili za ture pića koje su same od sebe stizale. Mislili su da su dodijali i napravili veliko sranje kada ih je konobar tek što su se odaljili od lokala počeo dozivati, ali on je samo izustio: „Momak, momak! Zaboravio si jaknu!“. To je bio i vrhunac godina u kojim je imao vremena za sve i svašta, ali najmanje za i ono najmanje izdizanje od tla.

Obnovu interesovanja podstakle su nove životne okolnosti, dolazak u Podgoricu na studije i, kako se ispostavilo, brzi internet u kafiću koji se nalazio u zgradi gdje je Marko iznajmio studentsku sobu. Nisu to bili pretjerano bogati studentski dani, pa ih je brucoš lakše prolazio kroz filmske maratone u sopstvenoj režiji. Znao je da pođe na kafu u „Liverpool“ i da za sat ili dva skine i po pet filmova. Tada ga je ponovo zaintrigirala „Trilogija“. Krenuo je redom, od „Amores perros“, pogledao i nanovo se oduševio. Bio je to bijeg, uranjanje od neželjenog u nešto imaginarno. Bijeg na toplo srkovit mjesto van vremena i prostora, što je naprasno prekinula selidba, jer je starica kod koje je plaćao smještaj postala nesnosna sa nelogičnim zahtjevima i grinjanjem po vascijeli dan. Oni su (injerituovski) uključivali i proricanje sudbine i tumačenje snova, a taj student nije bio kadar ponijeti tako težak krst.

Nije Marko traćio vrijeme, internet je radio svoje, a u kompjuteru su se na D disku brzo našli „21 grams“ i „Babel“ i čitav niz drugih filmova. Novu sobu našao je u „Pet udovica“, „Liverpool“ nije bio tako blizu, ali ništa u glavnom gradu Crne Gore nije nakraj svijeta. Uz obilne količine toplog čaja, u sasvim maloj sobi sa jednim razdrnadnim krevetom na sprat, nastavio je da mjerači „Trilogiju“. Cijelo vrijeme se zapravo pitao kada se dogodio taj početni kontakt sa Injarituom. Je li to bio četvrti razred i „21 grams“ za Novu godinu na nekom TV kanalu ili taj čas likovnog kod profesora Mičela za kog je znao da u tajnosti slika aktove (gole žene) i samim tim pretpostavljao da mu u atelje dolaze žene koje se skidaju. Nije on osuđivao profesora zbog tih vratolomija, ali je osjećao da mu u ovom svijetu nije baš sve potaman. Ni Alehandru Gonzalezu nije bilo, pa je brutalne borbe pasa uzeo kao metaforu za ljudsku neosjetljivost, otvarajući kroz kadrove neka fundamentalna pitanja o smislu postojanja. Sjetimo se i onog srca mrtvog čovjeka u tijelu drugog čovjeka koji je umalo umro, pa je na kraju upoznao njegovu ženu i bezuspješno je opominjao da oprosti ubici muža i djece i da odustane od osvete i krvi.  Injaritu, poeta ljudske neotesanosti i nesavršenosti svijeta prepunog anomalija koje u nekom trenutku potisnu svijetlo, ali samo na kratko.

Nisu to za Marka bile neke fascinacije na nivou opscenog, ali ga je intrigirao taj pristup egzistenciji, to prelamanje likova i radnji i najzad, muzika Gusa Santaolale. Pogledao je i „Babel“ i izašao na ulicu potpuno opijen, čudno miran, beskrajno usamljen i otuđen, a opet bogat za drugačije iskustvo. „Šta li sada radi stari dobri Mičel?“, pitao se u sebi, dok je na štandu „Lida“ kupovao hleb i jogurt, pa se na putu ka stanu mimoilazio sa lutalicama koje su se spuštale i istovremeno hrlile ka Malom brdu kao na hodočašće ili ka toplom domu nekog podgoričkog El Čiva sa dvostrukim, trostrukim identitetom i neostvarenim snovima o revoluciji. Marka, dakle, nije fasciniralo nasilje, nego dijalektika. On je bio primjer kako umjetnost, zapravo, pomaže ljudima u stvarnom životu. I slutio je da nikada neće biti tako sam kao tada, znao je da, u najmanju ruku, neće biti tako sam kad sledeći put bude gledao „Trilogiju“.

27. januara 2015. sa ocjenom „C“ položio je ispit iz Uvoda u novinarstvo. Profesorica je htjela da sjutra ponovo izađe i pokuša za „B“, ali Marku to nije bio neki veći motiv, pa je sjeo u autobus i otišao u Budvu. Počeo je za koju godinu da radi i kad bi ga neko pitao koji mu je omiljeni film odgovorio bi da ih ima tri, a da najviše voli onaj prvi, jer je na španskom jeziku, te da je treći najkompleksniji, ali nekako komercijalniji, američki, iako je sam Injaritu i intervjuu posle „Amores perros“ bio skeptičan prema Americi.

Jedan detalj mu je uvijek izmicao, kraj filma i to kako „outro“ za jednu „mračnu sliku svijeta“ može biti rasterećujuća numera na tragu grupe „The Verve“... „Lucha de Gigantes“ u izvedbi sastava „Nacha Pop“. Zapravo nije mogao ni da se sjeti toga, a postao je svjestan tek kad je drugi put pogledao „Trilogiju“ sa svojom suprugom dok je mali sin spavao i konačno, ali ispravno, preumio da je smisao umjetnosti da pokatkad daje odgovore na teška pitanja, ali i da liječi ljudsku slabost, jer čovjek je krh u velikom svijetu, često odvratnom, vještački polarizovanom, u kojem nesoji zarađuju na humanitarnim katastrofama, dok mediji bruje o „plejadi“ viroza, delti, omikrona, korona i ostalim sranjima. Što ne potire činjenicu da umjetnost liječi, a da nesoj ostaje nesoj, a da se opet čovjek zbog toga ne treba nervirati i da treba da vjeruje u taj pitki, brit-pop kraj, u to konačno razrješenje čvora i rastjerivanje magle i u neki pravi put do kojeg se, ipak, stiže i na kom se, ipak, sreću pravi ljudi. („En un mundo descomunal, siento mi fragilidad“).

Od kada je sebe ubijedio u to da sve ne mora da bude teško i nedostižno, Mirko je počeo da postaje srećniji i bogatiji za taj doživljaj rasterećenja. Možda nije ni bio svjetsan trenutka kada je primio taj duh, a već je bio tamo gdje je oduvijek želio okružen ljubavlju dva najmilija bića. To je, na koncu, najvažnija vrijednost ka kojoj ga je, nepretenciozno i ne „na prvu loptu“, uputila „Trilogija“. Tako je, krajem septembra 2020. godine konačno prevazišao „strah od ogromnosti“.